A&S Adria, Stručni magazin za kompletna sigurnosna rješenja

Piše: Tracy Ting

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

U svijetu u kojem su globalizacija i međunarodna trgovina duboko uključeni u svakodnevni život stanovništva, sigurnost prijevoza postaje važnija iz dana u dan. Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine došlo je do značajnih ulaganja u sisteme sigurnosti, tvrdi Rafi Bhonker, potpredsjednik odjela za marketing i prodaju u kompaniji Orsus. Ovaj talas ulaganja je zavisio od načina na koji su uprave aerodroma pokušavale efikasno uposliti nove tehnologije i procedure upravljanja sigurnosnim mjerama. Plima se okrenula u korist sigurnosti u posljednje vrijeme. Aerodromske uprave danas mnogo bolje razumiju šta nove tehnologije i procedure rada mogu ili ne mogu uraditi za njihov aerodrom, te se u skladu s tim i opredjeljuju za ulaganja. Aerodromska sigurnost je u porastu širom svijeta. Wai King Wong, direktor odjela kompanije Axis Communications za Australiju i Novi Zeland, kaže da tržište bilježi dobar rast i dodaje: „U Australiji trenutno oko šest međunarodnih i veći broj manjih domaćih i regionalnih aerodroma postavljaju zahtjeve za višim nivoom sigurnosti. Australijska vlada, poput američke, pomaže regionalnim aerodromima da pruže bolji i viši stepen sigurnosti, podstičući rast udjela sigurnosne opreme koja se koristi u ovoj industrijskoj grani.” Pravila i uputstva za aerodrome variraju. Neki primjeri vezani za identifikaciju regulišu upotrebu biometrije i RFID kartica i uključuju i kartice ICAO (International Civil Aviation Organization – Međunarodna organizacija za civilnu avijaciju), SSID (Singapore Standard for Smart Card ID - Singapurski standardi za SmartCard ID) i SS-529 SSID.

Zone visokog rizika

„Američki aerodromi su uglavnom ograđeni ili osigurani ograničenjem pristupa samo za ovlaštena lica putem vrata koja se zaključavaju, uz video koji pokriva cijelu oblast kao glavni izvor sigurnosti”, kaže Don Tennyson, direktor za razvoj poslovanja u kompaniji Pelco (Schneider Electric Company) za Afriku i region EMEA. Bilo kakve abnormalnosti u ljudskom ponašanju, neovlašten pristup i protok ljudi praćeni su i otkrivani videonadzorom. Na aerodromu, tri oblasti zahtijevaju visok nivo sigurnosti: landside – prije check-in procesa, airside – nakon ukrcavanja, i pristanišne rampe za ukrcaj i iskrcaj putnika i snabdijevanje gorivom – apron.

Zona „landside”

Historijski posmatrano, područje landside nudilo je slobodan pristup javnosti, ali incidenti poput onoga s aerodroma u Glasgowu 2007. godine, kad je bombaš samoubica pokušao aktivirati eksplozivni plin propan, podigli su nivo opreza, podsjeća George Redpath, tehnički direktor u kompaniji CEM systems (Tyco International company). Napad u Glasgowu pokušan je vozilom natovarenim propanom i dovezenim kroz vrata u aerodrom, što dovodi do mjera kao što je ograničeno parkiranje i reduciran automobilski pristup aerodromskoj zgradi.

Takve nezaštićene oblasti se smatraju ugroženim i zahtijevaju najviši nivo praćenja sigurnosti, kao što je to inače pravilo u oblastima s velikim protokom osoba. Ove oblasti nadgledaju se u cilju identifikacije neobičnog ponašanja i pojava koje mogu ugroziti javnu sigurnost, poput napuštenih torbi s eksplozivnim materijama ili nasilno otvorenih vrata za hitne slučajeve u sigurnosno osjetljivim oblastima. Sigurnosni upravitelji moraju omogućiti neometan protok putnika i normalno poslovanje aerodroma. Kamera TSA (Transportation Security Administration) dosta koristi, mišljenja je Tennyson. Američki ICE (Immigration and Customs Enforcement) Ured za imigraciju i carinu ima vlastiti sistem pregleda na granicama, a aerodromska policija koristi kamere koje su obično povezane s centrom za sigurnosne operacije. Svi ulazi u osigurana područja su zaštićeni kamerama i zaključavanjem vrata.

Manon Blouin, direktor za razvoj proizvoda pri odjelu AutoVu IP License Plate Recognition rješenja u kompaniji Genetec, objašnjava da su javne površine poput parkirališta lako dostupne i zahtijevaju budnu pažnju. Sistemi za automatsko prepoznavanje registarskih oznaka (ANPR) također se koriste na aerodromima, a povezani su sa sistemima za kontrolu prihoda od ulaska na parkinge i izlaska s njih. Kako je naplata parkinga jedan od glavnih izvora prihoda za aerodrom, ovo se smatra vrhunskim prioritetom. S mobilnim ANPR rješenjima aerodrom može pratiti i objekte u kojima se nalaze parkirana vozila, u slučaju da njihovi korisnici ne pamte gdje su parkirana. Ukoliko korisnik izgubili vaučer za parkiranje, oni također na ovaj način mogu pratiti koliko je dugo vozilo ostalo parkirano na aerodromskom parkingu. Upotrebom ovih rješenja aerodromi mogu smanjiti troškove upotrebom manjeg broja kamera, s obzirom na to da dvije mobilne kamere koštaju manje od nekoliko kamera na svakoj od ulaznih i izlaznih traka s parkinga.

Zona „airside”

Područje „airside” nalazi se iza područja provjere (check-in), a ograničeno je na prisustvo putnika i osoblja. Putnici su dužni da se identificiraju i podvrgnu rigoroznim provjerama, kako njih samih tako i stvari koje nose sa sobom. Ove se mjere provode kako bi se izbjegli sigurnosni incidenti unutar aerodroma, ali i tokom leta. Aerodromsko osoblje mora pokazati svoje akreditive i podvrgnuti se sigurnosnoj provjeri i pregledu prije ulaska u „airside” oblast. Postoje još tri zone u okviru oblasti „airside”: odlazni hodnici s čekaonicama, dolazni hodnici i maloprodajni objekti. Aerodromi moraju omogućiti da se putnici u dolasku i odlasku ne miješaju, te da se putnici pri dolasku podvrgnu ponovnom sigurnosnom pregledu. Zone s iznajmljenim prodavnicama i poslovnicama aviokompanija, koje nisu pod upravom aerodromske sigurnosti, rekao je Wong. Praćenje sigurnosnih dešavanja u ovim objektima najčešće je prepušteno privatnim DVR sistemima. U tom slučaju su vlasnici kompanija koje uzimaju u najam takve prostore odgovorni za sigurnosne mjere provedene u njima. Međutim, aerodromi, ipak, moraju osigurati pristup za što veći broj putnika koji žele koristiti usluge objekata i prodavnica u „airside” zoni.

Zona „apron”

Treće rizično područje je „zona platformi” s trakama za prijevoz prtljaga. Pristup ovoj zoni je ograničen za osoblje koje može raditi u blizini aviona, a takvo područje zahtijeva kontrolu pristupa i pregled skeniranjem. Neki veliki aerodromi imaju više od 1.000 „sigurnosnih vrata” za skeniranje osoba, poput Terminala 5 na aerodromu Heathrow u Londonu, u čijem se sistemu nalazi i baza podataka od 100.000 zaposlenih. Aerodromi obično imaju više objekata koji moraju biti dostupni mnogim aerodromskim operaterima i organima, kao što su imigracioni odjel, odjel carine, odjel policije i sl. Mohammed Murad, potpredsjednik odjela za globalnu prodaju i poslovni razvoj u kompaniji LG Electronics SAD, smatra da skeniranje očnih zjenica može biti uključeno kao sigurnosna mjera na upravljanju prelaska zaposlenika iz „landside” u „airside” zonu. To je jedan od najpreciznijih biometrijskih identifikatora, s obzirom na to da aerodromi imaju potrebu za provjerom ko sve pristupa zonama „landside” i „airside” kao i zoni s prtljagom. Na pristupnim tačkama je potrebno sa što većom efikasnošću eliminirati nastajanje gužve. Prepoznavanje skeniranjem očne zjenice pomaže da se održi adekvatan nivo sigurnosti prilikom sigurnosne obrade ljudi, a odlikuje ga velika brzina. Oblast transporta prtljaga je potpuno automatizirana i zahtijeva visok nivo sigurnosti, naročito nakon 11. septembra 2001. godine. Danas je na stotine kamere instalirano kako bi nadgledale sisteme pokretnih traka za transport i provjeru prtljaga. U ovu svrhu se koriste megapikselne kamere i kamere otporne na vandalizam. Megapikselnim kamerama se vrši nadzor prtljaga, ali i osoblja, dok kamere otporne na vandalizam potpomognute  softverom za videoanalitiku aktiviraju alarme kad se dese sigurnosno relevantni događaji. Videonadzor ne samo da prati već umnogome i rasterećuje sisteme kontrole pristupa, čime se omogućava da sve ono što uđe u aerodromsku zgradu, sigurno je i napusti. „Kargo centar, ugostiteljski centar i kontrola zračnog saobraćaja mora se čuvati kako bi se pružila sigurnost za javnost, ali i aerodromske operacije”, tvrdi g. Mervin Cheah, šef tehničkog osoblja u kompaniji ST Electronics. Kontrola pristupa je od ključnog značaja za sigurnosna planiranja u ovim oblastima. Stroge mjere su itekako neophodne i opravdane kako bi se onemogućio ulazak neovlaštenim licima u osjetljive zone, čime se direktno reducira mogućnost sabotaža i terorističkih napada. Lične karte, „smart” kartice i biometrijske provjere identiteta umnogome pomažu u upravljanju sigurnošću na aerodromima.

Perimetar

Generalno, sistemima za automatsku detekciju i nadzornim sistemima su štićene oblasti suviše velike i prostrane da bi permanentno bile nadzirane zaštitarskim patrolama. Daljinski nadzor se obavlja putem komunikacijskih mreža. Najveća takva zona aerodroma je perimetar aerodroma, pošto terminali više ne predstavljaju najslabiju kariku u sigurnosnim operacijama. Direktor odjela za marketing i prodaju u kompaniji Navtech Radar g. Jason Burger napominje da aerodromi imaju milje perimetarskih ograda preko kojih bi se uljezi mogli popeti ili se kroz njih provesti vozilima. Burger podsjeća na primjer ovakvog narušavanja sigurnosti koji se desio u decembru 2008. na aerodromu Stansted, kad se masa prijestupnika popela preko ograde i uzrokovala višesatne zastoje u radu aerodroma. „Ovo pokazuje da ograda sama po sebi ne može uljeze zadržati izvan štićene zone”, rekao je on i naveo još jedan incident u junu 2009. godine, kad je pet učesnika ekološke kampanje presjeklo perimetarsku ogradu na aerodromu u Londonu i svojim tijelima napravilo zapreku za flotu poslovnih mlaznih aviona na zapadnom kraju piste, sve dok ih vlasti nisu uklonile. „Ovi incidenti naglašavaju da su tradicionalne metode suprotstavljanja prijetnjama, uz oslanjanje na samo fizičke barijere, sigurnosne patrole i punktove za praćenje videonadzora, neadekvatno rješenje da bi se spriječio prodor uljeza”, ocjenjuje Burger. Radarska tehnologija skupa s ogradama pomaže tako što upozorava osoblje o sigurnosnim incidentima unaprijed i omogućava aerodromskoj upravi da angažira zaštitarske patrole i druge sigurnosne agencije samo ukoliko je to zaista neophodno. Direktor za razvoj poslovanja u kompaniji Gallagher Security Management Systems g. Ian Meadows ističe da povećanjem cijene goriva, aerodromi moraju osigurati i svoje objekte za skladištenje goriva. Aerodromi su veoma zainteresirani za sisteme koji smanjuju rizik od krađe goriva.

Dizajn

Planiranje na aerodromima mora pronaći balans između dva naizgled suprotstavljena zahtjeva: mora povećati sigurnost i usto putnicima omogućiti ugodan boravak i putovanje. To znači da sigurnost mora biti temeljito planirana, a sigurnosne mjere adekvatno implementirane te, kad god je to moguće, niti jedno niti drugo ne treba biti pretjerano nametljivo. Instalateri sigurnosnih sistema moraju omogućiti da sigurnosni elementi budu dobro skriveni i neupadljivi za oko. Mrežna infrastruktura igra važnu ulogu u sigurnosnom planiranju na aerodromu. Kabliranje određuje koja sigurnosna rješenja će biti instalirana na aerodromu, s obzirom na to da su stariji aerodromi najčešće kablirani koaksijalnim kablom, pa su stoga ograničeni na korištenje analognih sistema. Većina novih aerodroma kablirana je CAT6 kablovima, što predstavlja rješenje za budućnost, te omogućuje primjenu i analognih, ali i IP baziranih rješenja. U fazi planiranja je veoma bitno razmotriti i propusnost kablovskog sistema u smislu protoka podataka. Na mjestima gdje se za prijenos podataka koriste optička vlakna, neophodno je odrediti koje kablove koristiti, tj., da li će to biti „single mode” ili „multimode” kablovi. Korisnički zahtjevi i protok podataka se moraju uzeti u razmatranje u fazi planiranja, prije instalacije sigurnosnih sistema. Imajući u vidu da aerodromski sigurnosni sistemi generiraju ogromne količine podataka, neophodno je zadržati optimalan balans između centralizirane i distribuirane arhitekture sistema.

„Više kamera ili čitača za kontrolu pristupa ne garantiraju nužno i viši nivo sigurnosti, pogotovo ukoliko sigurnosno osoblje ne može efikasno rješavati incidente kršenja sigurnosti. Ako bilo koji računar ili mrežni prekidač ne reagira prilikom kršenja sigurnosti, sigurnosne akcije ne mogu biti poduzete”, kaže Redpath i dodaje: “Zato sistem mora biti analiziran u cjelini kako bi se došlo do najefikasnijeg rješenja, jer prevelik obim opreme češće rezultira komplikovanijim, ali manje efikasnim rješenjima.” Osim sigurnosne opreme, i sama arhitektura aerodroma može utjecati na redukciju narušavanja sigurnosti. Naprimjer, neki aerodromi u Australiji su strateški razmjestili sigurnosne kontrolne tačke duž dugačke staze s mnogo uglova. Ovo sprečava ljude izvan sigurne zone da nekontrolirano dodaju predmete ili torbe, eventualno ispunjene ilegalnim supstancama, ljudima unutar ove zone. Videokamere u ovim oblastima su opremljene analitičkim rješenjima kako bi bile u mogućnosti detektirati odbačene predmete. Kenneth Dåstøl, generalni direktor kompanije Zenitel, tvrdi da je zaštita investicije glavni prioritet za upravu aerodroma kad širi svoja rješenja sigurnosnih komunikacija. Operativna komunikacija je veoma važna za nesmetan rad svih aerodroma, a njihovi komunikacioni sistemi moraju uvijek biti u besprijekornom radnom stanju.

“U današnjem natjecateljskom svijetu, aerodromsko osoblje je pod rastućim pritiskom da ispuni ciljeve neprikosnovene sigurnosti, a u avioindustriji to znači postizanje visokih rezultata uz što niže troškove. S proizvodima u skladu s otvorenim standardima, aviokompanije i zaposlenici na aerodromima mogu raditi s bilo kojeg terminala i s bilo kog uređaja, što im pomaže da budu efikasniji u upravljanju putnicima i izvršavanju svojih svakodnevnih obaveza”, dodao je Dåstøl. Integrirani sigurnosni sistemi na aerodromima su od kritične važnosti, te zahtijevaju neprestano praćenje obučenog osoblja.

Integrirana sigurnost može obuhvatati i centralizirano upravljanje aerodromskim objektima, ali i monitoring sisteme koji prate tokove putnika i prijevoz prtljaga. Za oblasti koje zahtijevaju daljinsko upravljanje poželjne su UAN i LAN mreže. Također, veoma su poželjni i IP uređaji, budući da se oni mogu inkorporirati u IT infrastrukturu aerodroma, s minimalnim instalacijama ili sasvim bez instalacije kablova. Sigurnosni i informacioni sistemi su široko integrirani na aerodromima. Oni su dijeljeni unutar aerodromskog sistema, s izuzetkom ICE (Immigration and Customs Enforcement) Ureda za imigraciju i carinu, koji posjeduje vlastiti sistem. Integracija fizičke i logičke sigurnosti je trend u cijelom svijetu. „Primjećujemo da je broj integriranih sistema koji koriste LAN, a kreću se u pravcu integracije s aerodromskim IT-informacionim sistemima u cilju poboljšanja stepena sigurnosti – u porastu”, izjavio je Cheah. Poboljšana sigurnost, povećanje propusnog opsega i konvergencija standarda koriste se za čvrstu integraciju sigurnosnih funkcija aerodroma. S TCP/IP preko CAT5 ili CAT 6 kabliranja kao mrežnog standarda, na rubne uređaje je moguće dodati rješenja s većim stepenom inteligencije, čime se znatno reduciraju lažne uzbune. IP povezivanje je stvar izbora, osim ukoliko lokalna sigurnosna pravila isključuju korištenje IP mreže u ovakve svrhe. Danas, većinu novih aerodroma karakterizira vrhunski konstruirana infrastruktura, što omogućuje instalaciju IP rješenja, tvrdi g. Wong. Fleksibilnost IP tehnologije omogućava kombinaciju novih sistema s postojećim, kao što su, naprimjer, sigurnosni informacioni sistemi štićeni „zaštitnim zidovima” koji štite podatke. Pored toga, IP sistemi omogućavaju kreiranje rezervnih kopija podataka. Ako se desi sigurnosni incident, nova kontrolna soba može se postaviti na nekom drugom mjestu, jer su podaci neophodni za njen rad dostupni svuda putem mreže. Situacioni menadžment integrira i povezuje podatke iz različitih sigurnosnih sistema, omogućujući njihov jedinstven pregled.

„Broj lažnih uzbuna mora biti sveden na minimum, što omogućava efikasnije sigurnosne reakcije”, riječi su g. Bhonkera. Međutim, g. Cheah tvrdi da IP-bazirani uređaji imaju tendenciju da budu skuplji od konvencionalnih uređaja koji komuniciraju putem koaksijalnog kabla ili kabla s upredenim žilama. Kvalitet IP rješenja također može biti problem, jer neka od njih nisu tako dobra kao ona analogna. Dakle, zbog budžetskih ograničenja, samo nekoliko aerodroma je potpuno opremljeno digitalnim rješenjima. Većina aerodromskih sigurnosnih sistema i dalje su povezani putem konvencionalnih komunikacionih mreža, s „front-end” računarom kao ključnim interfejsom u IT mreži. Hibridna rješenja premošćuju jaz između digitalnog i analognog. Naprimjer, aerodrom u Sydneyu je trenutno najnapredniji aerodrom u Australiji. Na tom aerodromu je za osiguranje javnih mjesta instalirano oko 1.500 IP umreženih kamera. Ostale analogne kamere su povezane preko enkodera, što je rezultiralo hibridnim rješenjem videonadzora.

Izazovi

Najčešći problem u aerodromskoj sigurnosti je to što njom upravlja više različitih strana, kao što su vlade i različite aviokompanije. Često imaju instaliranu opremu različitih brendova, koji nisu integrirani. Ovo postaje problem za videoanalitiku, s obzirom na to da je veoma teško pratiti ljude koji prolaze kroz različite nadzirane oblasti. Naprimjer, incident u restoranu za uposlenike aerodroma, koji je praćen odvojenim videonadzornim sistemom, ne može biti praćen sve dok izgrednik ne napusti to područje i ne pojavi se u nekoj od javnih zona, praćenih drugim nadzornim sistemom. Teško je imati otvorena rješenja s proizvodima od nekoliko različitih proizvođača, jer postoji suviše sistema instaliranih u cijelom aerodromskom kompleksu. Ukoliko kamera snimi incident na vratima terminala, osoblje u kontrolnoj sobi će ga teško uočiti ukoliko brojne kamere na ulazima nisu integritane u jedinstven sistem. Šalteri za „check-in” su još jedan u nizu problema za praćenje sigurnosti. Ova oblast je također podijeljena, s obzirom na to da uređajima upravlja osoblje aviokompanija i smješteni su u javnom području aerodroma. Koje strane će kontrolirati rad kamera i ko bi trebao imati pristup videopodacima – to su najčešći problemi, tvrdi g. Wong.

Pogled u budućnost